Zakukala kukavica sinja,
zakukala u Novom Pazaru,
cvili kada Jusufaginica
tri bijela bez promjena dana.
Ko prolazi ispred bijela dvora
pa sve sinju sluša kukavicu,
zastajkuje na sitnu sokaku.
Kad su prošla tri bijela dana
od odaje odetiše vrata
dok lijepa ulazila Hanka,
šćer jedina Jusufaginice.
Kako dođe poleće joj ruci
pa joj bijelu poljubila ruku.
Izmače se, ona pita majku:
„Moja majko Jusufaginice,
što je tebi, moja mila majko,
pa toliko cviliš u konaku?“
„Ne pitaj me, u mene jedina,
da sam bogdo davno preminula
ovog vakta dočekala nisam.
Evo, šćeri, sedam godin dana
kako ti je poginuo babo.
Nije imo od srca evlada,
a do tebe u mene jedina.
Pogino je na kršnu Kotaru
od đidije Regule serdara.
Evo ima jedna hefta dana
meni dođe knjiga našarana
sa Kotara Regule serdara.
Što mi piše azgin kaurine:
‘Udovice Jusufaginice,
ja sam čuo, a kazuju ljudi
da ti Hanku imaš na udaju,
da je lijepa čemu kraja nema.
Ne varaj se, Jusufaginice,
da bi kome Hanku obećala
dok je živa Regula serdara.
Dok ja spremim kitu i svatove
ja ću doći do Novoga Pazara
da ja vodim tvoju jedinicu
da je vodim da s’ oženim njome.’
Evo muke i žalosti, Hanko,
đe ti svoga nikog ne imadeš
da bi njemu stao na mejdanu.
Imaš, Hanko, četiri amidže
a svaki je stari od tvog baba,
pa je njiha mladost ostavila,
a jadno ih starost pritisnula.
Niko tebe zakloniti nejma
da ne odeš u dušmanske ruke.“
A kad čula lijepa djevojka
sve obuče crno odijelo
zatvori se u svoju odaju.
Na obje se podmitila ruke,
a jadne je pritisnula misli.
Tako traja jedna hefta dana
dok eto ti Regule serdara
su hiljadu svojih Kotarana.
Dođe serdar do Novoga Pazara,
pravo dvoru Jusufaginice.
Vidi sada Jusufaginice,
pade kada u šikli odaji.
Tuj dojdoše četiri amidže
pa sve taru suze niz obraze.
Kotarani Hanku ufatiše,
ufatiše pa je povedoše.
A kotarske pjesme zapjevaše.
Pa sve pale iz pušaka malih.
Odvedoše lijepu djevojku.
Dan po danu konak po konaku
dok siđoše kamenu Kotaru
pa do kule Regule serdara.
Skupili se svi redom Kotari
na veselje Regule serdara.
Po avliji tole postavljenje
pa se pije pivo u avliji,
na sedmero i na devetero.
Kad je tamna noća dolazila
pa je tamo po jaciji bilo,
a dok skoči sedam kapetana,
povedoše Regulu serdara
u đerdeke lijepoj djevojci.
Pjan je serdar sišo u odaju.
Arnautka stoji na nogama,
a sve krije plamena handžara,
sve ga ona krije pod haljinam.
Bir Regula u odaju dođe
ona pod njeg podbaci šćemliju.
Prifati se vina rumenoga,
a srebrenu čašu dofatila
pa je punu vina natočila.
Pruža čašu Reguli serdaru:
„Popi’, dragi, ovu čašu piva!“
Kad Regula čašu prifatio
na bijele je zube naslonio.
Sinu handžar u šikli odaji.
Vidi sade Arnautke mlade
đe Regulu udari handžarom,
udari ga u prsa hajdučka.
A podjeknu Regula serdare,
pa dok neko ispred vrata viknu:
„Moj Regula, moj od srca sine,
što mi, sine, jeknu u odaji?“
A zavika Arnautka mlada:
„Mila majko Regule serdara,
što si dobra rodila junaka
što je moje lice oštetio.“
Nasmija se stara pred vratima
pa ostavi od odaje vrata.
Ona ode kroz bijelu kulu.
Sad da vidiš Pazarke djevojke
Regulino obuče odjelo,
Regulinu kapu popularnu,
a pripasa svijetlo oružje.
Pa sve šjedi u šikli odaji.
A kad noći polovina prođe,
svi pospaše pjani Kotarani,
skoči Hanka na noge od tala
pa odaji oškrinula vrata.
Nigdi nikog pred vratima nema.
Izvuče se Hanka iz odaje,
pa se svuče u tople podrume.
Serdarovi konji povezani,
pokraj konja hroma poredana.
Ona dođe velikom putalju.
Bir na konja sedlo udarila,
priteže mu četiri kolana,
a izvede konja iz podruma.
Kroz avliju provede putalja.
Izvede ga avliji na vrata,
pa zakrenu, uđaha putalja,
pa oćera ispod tanke kule.
Silna je da joj kraja nejma.
Pa kotarsko polje pogazila,
a fati se brda kamenije’.
Vazda goni konja od mejdana
pa pođekad odmori putalja.
A nikada sana ne imade.
Goni mlada tri bijela dana
i tri noći brez promjene puste.
A dok Hanka izbi Drenopolju.
Pa je konja zastavila svoga,
zastavila pa ga razjahla
da odmori sebe i putalja.
Pa se Hanka bješe odmorila.
Dok pogleda svojijem očima
dok ugleda jednoga serdara.
A na njemu vezene haljine.
A dobro mu svijetlo oružje.
Dobro jađe široka bjelana.
Hanka uze pušku po kajišu
pa za jedan kamen zaskočila.
Pa zavika grlom bijelijem:
„Čuj serdare, žalosna ti majka,
il’ odjahuj konja od mejdana
i odbacaj svijetlo oružje
il’ ćeš, bolan, odmah poginuti.“
Istom serdar podigao glavu
pa zavika sa đogata svoga:
„Kad me moja prodila majka,
porodila i kad me gojila
vazda me je majka zaklinjala
da se nikad ne bih uklanjao,
a kamo li konja razjahao
i opaso silah i oružje.
Pa ni danas učiniti neću.
A ti radi šta je tebi drago.
Moli Boga, iz gore hajduče,
đe sam pošo do kršna Kotara
ti da bježiš kroz sedam zemalja
nikad meni ne bi pobjegnuo.“
Opet viknu lijepa djevojka:
„Pa zastavi konja velikoga
pravo meni i pravično kaži
što si pošo do kamen Kotara!“
Tada serdar tiho progovara:
„O Boga mi, iz gore hajduče,
volj ti milo volj ti mrsko bilo
ja sam pošo Regulinoj kuli.
Ili ću mu odrubiti glavu
il’ će moju serdar posijeći
sve rad’ Hanke Jusufaginice.“
A zavika lijepa djevojka:
„Oj serdaru, žalosna ti majka,
što rad Hanke lijepe djevojke?
Što je tebi učinjeno krivo?
Ti okle si i kako te viču?
Pravo meni i pravično kaži.“
A zavika serdar sa đogata:
„Ja nijesam iz Novoga Pazara,
ja sam Bog me jabandžija teška,
ja sam otud iz Undurovine
od Đule vode valovite
po imenu Orlanović Mujo.
Čuj, hajduče, pravosam ti kazo.“
Tad djevojka pušku odbacila
podiže se pa zavika Muja:
„Hodi amo, Orloviću Mujo,
da ti sade ja za Hanku pričam.“
A kad Orlan dojaha đogata
pa pogleda lijepu djevojku,
pa djevojki Boga nazivaše.
„Da si zdravo, Orlanović Mujo,
e sad šjedi da porazgovaramo.“
Sjede Orlan u zelenu travu,
a djevojka njemu progovara:
„Šta je tebe, Mujo, nateralo
pa da ideš kamenu Kotaru
i okle si sada dolazio?“
A zavika Orlanović Mujo:
„Ja sam bio u zemlji kaurskoj,
od Madžara haber ufatio
da je došo Regule serdare
pa odveo lijepu djevojku.
Pa sam odmah uzjaho đogata.
Već mladiću, da te nešto pitam:
bi l’ mi išta znao kazivati
za lijepu Jusufovu Hanku,
jesu li je davno odvodili?
Koliko je bilo Kotarana?“
„Bih Boga mi, Orlanović Mujo,
taman danas tri bijela dana
kako su je sveli do Kotara.
Al’ ti kažem, Orlanović Mujo,
ti ne muči sebe ni đogata,
nemoj, Mujo, ići do Kotara!“
Progovara Orlanović Mujo:
„O mladiću, da te nešto pitam:
ti oklen si iz zemlje koje si
što govoriš Muju pod homorom
da ne ide Mujo do Kotara.
Umrijet ima a vraćaje nejma.
Još ti kaže Orlanović Mujo,
ja bih rek’o i bih se zakleo
ti nijesi iz zemlje kaurske
il’ si negdje rasto kod turaka
pa umiješ tako govoriti.“
U riječi u kojoj su bili
pogledaše poljem Drenopoljem
a dok izbi jedna četa mala.
Tri stotine ide Pazarčana,
sve na njima silah i oružje.
A pred njima idu ihtijari,
bijele im brade viš pojasa.
A zavika Orlanović Mujo:
„Kud li ova četa polazila?
Kaki li su dedi pred četama?“
Čim ih viđe lijepa djevojka,
kako viđe odmah ih poznade,
baš njezina četiri amidže.
Pa zavika Orlanović Muja:
„Jaši konja Orlanović Muja,
da sretnemo četu ubojitu,
da sretnemo da povratimo
jer ja znadem one ihtijare.“
A tome se Mujo začudio.
Do gotova doleće đogata.
Hanka svoga uzjaha putalja,
pa putalja prva otisnula.
Kad na polje konja išćerala
za njom Mujo ide na đogatu.
Viđeše je Pazarčani mladi
pa sve viče jedan na drugoga:
„Eto otud Regule serdara
na putalju konju od mejdana.
Njegovi su Kotorani blizu.
Mi bježimo do Novoga Pazara,
ludo ćemo izginuti ovdje.“
Pazarčani konje okrenuše
samo ne šće Halil-aga stari
već silaha svoga upravio
A zavika Orlanović Mujo:
„Što to bježe, ako Boga znadeš?“
Nasmija se Hanka na putalju:
„E sad slušaj, Orlanović Mujo,
oni misle dina mi i imana
da je glava Regule serdara.
Prepali se oni od serdara
pa sad bježe do Novoga Pazara.
Nek s’ ne boje Regule serdara
ni’ njegovi’ mladi Kotarana
nikad serdar amo doći neće.“
A tome se začudio Mujo:
„Okle znadeš, neznani junače,
da Regula amo doći neće?“
„A sad slušaj , Orlović Mujo,
ja sam Hanka Jusufbegovice,
od mene je serdar poginuo.
A ono su satri ihtijari,
čuj Mujaga, četiri amidže.
Ovi štono ide poljem zelenijem
ovo mi je najstariji amidža,
po imenu Halil-aga stari.“
Pa poleće na konju putalju
pa povika iz sedla bojnoga:
„Moj amidža Halil-aga stari
viči, adžo, naše Pazarčane
nek zastave konje od mjedana.
Ovo nije Regule serdare
vet je Hanka age Jusuf-age.“
Sve se čudi Orlanović Mujo,
a pogleda lijepu djevojku.
Prodrije se Halil-aga stari,
a zapali dvije puške male:
„Stan’te braćo, pazarski junaci!“
Al’ ga stražnji haber ufatiše,
ufatiše konje zastaviše.
A sve plače Halil-aga stari
kad Hanku viđe u putalja:
„Moja Hanko, rano neprebolna,
kad sam jutros pošo od konaka
ja sam bio jemin učinio
da se džaba povratiti neću
il’ ću svoju izgubiti glavu,
ili vratiti tebe iz Kotara.
Evo sreće, a evo igbala
da se dedo umoriti neće
ić’ na Kotar tebe povraćati.
Vet mi kaži, oba ti svijeta,
ko te vrati s kamena Kotara?“
„Čuj adžo, Halil-aga stari,
dok dođemo u Novog Pazara
sve će tebi Hanka ispričati.“
Opet veli Halil-aga stari:
„O bratično, očinjeg ti vida,
ko je ovo na konju đogatu?“
Progovara lijepa djevojka:
„Čuj adžo, halil-aga stari,
ti si čuo učuvenju
u Unđuru Orlanović Muja.
Ev’ ovo je Orlanović Mujo.“
Tu stigoše svoje Pazarčane.
Prodrije se ostario dedo:
„Zapjevajte, moja braćo draga,
zapjevajte, iz pušak’ pucajte,
evo Hanke na konju putalju!“
Arnauti pjesme zapjevaše,
a živa se vatra otvorila,
pa sve pale iz pušaka malih.
Dok dođoše u Novog Pazara
bijelu dvoru Jsufaginice.
A kad Hanka u avliju dođe
serdareva rašjede putalja,
pa zagazi u bijelu kulu.
Svojoj majki u odaju dođe.
Kad joj majka leži na dušeku,
a na njojzi crno odijelo.
Na glavi njoj crna jemenija,
a Hanka joj naziva selama.
Diže glavu Jusufaginica
odmah svoju Hanku prepoznade.
Pa kaduna od radosti pisnu
a skočila iz mehka dušeka.
Na odaji srete jedinicu
zagrli je s obadvije strane,
a sve plače Jusufaginica.
A Hanka joj tiho progovara:
„Ne plač’, majko, boljeće te glava
vet ti sjedi na mehke šiltete.“
Taman sjede kada u šilteta
kraj nje Hanka pade na koljena.
Vazda na njoj kaurske haljine.
A na vrata četiri amidže
i za njima Orlanović Mujo.
Pa sve plaču stari ihtijari
Halil-aga stari progovara:
„O bratičino, dina ti i imana,
ko te vrati s kamen-Kotara?“
Tad im Hanka poče kazivati,
a kako se jadna povratila.
A sve sluša Orlanović Mujo,
a sve sluša nikad ne govori
dok je Hanka njima kazivala.
Tad zavika Orlanović Mujo:
„Čuj kaduno Jusufaginice,
eto tebe, eto Hankije,
bi li Hanka sa mnom polazila?
Ja sam kado, iz Unđurovine
ispod Đule vode valovite,
ime mi je Orlanović Mujo.
Bi l’ Hanku meni poklonila?“
A kad čula Jusufaginica
po odaji očim’ pogledala.
Na nju Hanka očim’ pogledala.
A zavika Jusufaginica:
„Ako hoće Hanka plemenita,
ja Boga mi braniti joj neću.“
A zavika Hanka iz budžaka:
„Čuj mene, Orlanović Mujo,
ja ću poći u Unđurovinu,
makar imo sedam vjernih ljuba
da ja osma budem u konaku.“
Obje su se kail učinile.
Sada ode lijepa djevojka,
ona ode u svoju odaju.
Pa se svuče, pa se preobuče
pa obuče žensko odijelo,
pa se svojoj povratila majki.
Opet nađe četiri amidže
i među njima Orlanović Muja.
„Ja sam spremna, Orlanović Mujo,
je l’ nam, Mujo, vakat putovati?“
A na noge stari ihtijari,
svaki ures udario na se,
povedoše Hanku na avliju.
Amidže joj dovu učineše,
a Mujo je diže na putalja.
Haber pao po Novom Pazaru
da će Hanka u Unđurovinu,
pa se mlogi narod iskupio.
Mujo Hanku diže na putalja,
a uzjaha velikog đogata,
pa je prate četiri amidže.
U dno polja njiha ispratiše.
A za njima silne Pazarlije
vas se narod natrag povratio.
Mujo s Hankom ode putovati
sve dok siđe u Unđurovinu.
* Preuzeto iz Fehratović, Jahja: Enciklopedija sandžačkobošnjačke književnosti, Tom II, El-Kelimeh/SBK, Novi Pazar 2014., str. 417-423.