U vrijeme mojih najžešćih emigrantskih depresija, u ljeto 2001.godine, stigoše u Hessen glasovi da moja generacija, desetkovana smrtima i iseljavanjima, “slavi” petnaestogodišnjicu mature. U nekakvom restoranu, na obali Lima, okupiće se oni, bivši drugovi i drugarice sadašnja pretpostavljam gospoda, koji su, eto, preživjeli “Godine raspleta” u najljepšem zatvoru na svijetu. Uz muziku i vino, evociraće uspomene na Ništa, jer je Ništa najbolja riječ koja može opisati godine Praznog srca i želuca, tamo negdje na Hauptvahe, slušao sam, iz mobilnog telefona, riječi koje su opisivale sjećanje na neko vrijeme za koje sam mislio da više ni u sjećanju ne postoji! Neka mi se bezrazložna pakost skupila u grlu i da sam dolje ne bih otišao, mislio sam…