“Dug zavičaju? Niko nije birao svoje mjesto rođenja, roditelje i ime kojim će ga zvati. Palo mi je u dio u redu življenja da se rodim u ovom siromašnom i zabačenom kraju, da mi ova njegova brda budu zavičajna Ijubav. Nije mi žao i ne stidim se svoga mjesta rođenja. Treba mu vratiti dug za dati život. Ako i ja pobjegnem od svojih zemljaka, užasnut njihovom nepismenošću i siromaštvom, ko je onda obavezniji od mene da ih više voli i ostane među njima?”, mislio je učitelj Dino dok je sjedio na ledini pored puta, na planini Rujištima da se odmori od napornog pješačenja. Pored učitelja je sjedio školski kurir Arslan držeći za uzdu konja, koji je ršteći zubima čupkao oštru travu pored puta. Kurir je sašao iz sela Selišta da u gradiću Trgovištu sretne novog učitelja i na konju mu iznese posteljinu i druge najpreče stvari.