JAHJA FEHRATOVIĆ “SANDŽAK”

Sandžak se sluti iz daljine

udahneš  doline, izdahneš visine

pluća se ispune miline –

sve u jednom dahu, sine

Sandžak miriše na majku

dok za iftar peče pitaljku

a ti s braćom praviš hajku

na sata malu i veliku gajku

 

Sandžak se gleda očima

kad sjetan bdiješ noćima

i slutiš da još uvijek ima

neko što se za te cima

 

Sandžak se budi uz graju

sokački smijeh i malu raju –

timove svoje veselo biraju

da finale svijeta zaigraju

 

Duša okusi sandžačku havu

juri dunjaluk uspjeh i slavu

ide kroz trnje razbija glavu

ali svaki san pretvori u javu

 

A kad se ispe do svemira

opet je ruža vjetrova dira

ljulja, obara, ne da joj mira

pusti Sandžak grudima svira

 

Zato se Sandžak voli u tišini

jer si sitan zupačnik u mašini

posebni oblici a isti aršini

Sandžak je jedno u množini